Obnova Sabornog hrama Svete trojice, jednog od simbola grada Mostara, započeta prije 10 godina, ušla je u posljednju fazu. Kraju se privode radovi na fasadi, zvonik skoro da je postavljen, a očekuje se skoro postavljanje krsta na tornju. Nedavno su postavljena tri sata – donacija trojice Mostaraca, koji su imali samo jedan uvjet – da u javnost ne procure njihova imena.

Jedan sat donirao je pravoslavni hrišćanin, drugi rimokatolički kršćanin, a treći pripadnik islamske vjeroispovijesti.

“Crkva se obnavlja na način da bude ista kao prije rušenja, pa će tako i u budućnosti imati tri sata na tornju – na sjevernoj, južnoj i zapadnoj strani. Odlučeno je da budu istih dimenzija kao u prošlosti, a mala promjena je to što će, za razliku od ranijih, novi satovi imati arapske, staroslavenske i rimske znamenke. Inicijativa je potekla od jednog od trojice dobrotvora. Riječ je o donatoru Pravoslavcu, koji je zamolio prijatelje – jednog Katolika i jednog Muslimana da doniraju po jedan sat. Oni žele ostati anonimni, i to je još bolja i ljepša poruka, jer je jasno da djela nisu učinjena zbog marketinga, već iskreno i od srca. Bila su to djela ljubavi, i to iznova potvrđuje ono što stalno govorimo – da su ovo grad i zemlja u kojoj svi možemo lijepo živjeti, ako živimo u miru, iskreno i u ljubavi“, rekao je paroh mostarski Duško Kojić.

Pogled u historiju kaže da je i prije 160 godina, u vrijeme kada je crkva građena, jedan od donatora bio pripadnik islamske vjeroispovijesti. Riječ je o sultanu Abdulazizu, koji je za njezinu gradnju izdvojio stotinu hiljada groša.

Historičar, novinar i publicista Šemsudin Zlatko Serdarević nepominje da je imanje na kojem se crkva nalazi za ovu namjenu ustupio Omer-paša Latas. Vijest o trojici donatora u novom vremenu posebno ga je, kako je kazao, obradovala i učinila ponosnim.

“Ta vijest nam upečatljivo govori i da je pobijedila tradicija. I kada se gradila Saborna crkva od 1863. do 1873, bilo je sličnih primjera. To znači da vjekovni suživot i danas postoji i da se ne može uništiti. Ni rat ne može uništiti vijekove zajedničkog života. Ovo je lijep primjer od ljudi koji osjećaju da je to zajedničko dobro. Koliko je ova crkva duhovni prostor, toliko je i kulturno-historijski spomenik, koji je baština svih naroda“, rekao je Serdarević.

Prije godinu, simboličnu donaciju za obnovu hrama vladiki Dimitriju uručili su i predstavnici Islamske zajednice u Mostaru predvođeni muftijom Salemom ef. Dedovićem. Sve navedeno Serdarevića je podsjetilo na zlatno vrijeme Mostara u kojem su, prije svih, na bratimljenju radili pjesnici i književnici Aleksa Šantić i Osman Đikić.

“Primjer donacije satova od ljudi iz triju nacija ilustrativno govori i veže nas za vrijeme Alekse Šantića. Vrijeme u kojem je on radio na pomirenju naroda. Uradio je tad daleko više nego sve kasnije generacije. Danas se njegova ‘Emina’ svugdje pjeva, jer je u njoj sve što je htio kazati – da ljudi žive zajedno i da ne postoji sila i snaga koja to može poremetiti. Mali segment vremena može učiniti nešto, ali u jednom kontinuitetu vremena, to je, ipak, minorno. Opet izbija potreba da se zajedno živi. Priroda nas tjera da se pomažemo. Ovdje su kamen, krš… Nema izobilja kao u ravnicama gdje je plodno. I ekonomski smo upućeni jedni na druge, a potom ide sve ostalo. Pa, i da zajedno proslavljamo sve praznike. Svako govori da je jedan Bog, a različiti su pristupi kako se moliti i graditi sakralne objekte“, naveo je Serdarević.

Saborni hram Svete trojice, smješten u naselju Bjelušine, jedan je od nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine i kako se nalazi u užoj jezgri Mostara i ovaj spomenik je u UNESCO-voj zaštićenoj zoni. Hram je zapaljen i miniran u junu 1992. godine, a njegova obnova počela je 2010. godine prenosi RadioSarajevo.

By halid

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *